ODLUČIVANJE SUDA KOM RODITELJU ĆE POVERITI RODITELJSKO PRAVO (ČL. 6., 77. I 270. PORODIČNOG ZAKONA)

SUD KOJI ODLUČUJE KOM RODITELJU ĆE POVERITI DETE U SLUČAJU RAZVODA BRAKA, MORA UZETI U OBZIR SVE RELEVANTNE OKOLNOSTI ZAJEDNO, CENEĆI TAKOĐE IZVEŠTAJ NADLEŽNOG CENTRA ZA SOCIJALNI RAD, TE ĆE DETE POVERITI NA SAMOSTALNO VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA VODEĆI RAČUNA O NAJBOLJEM INTERESU DETETA.

Iz obrazloženja:

Neosnovano tužilac osporava odluku kojom je mlt. dete povereno majci na samostalno vršenje roditeljskog prava. Polazeći od smisla i sadržine roditeljskog prava, pravilno je prvostepeni sud, posmatrajući sve relevantne okolnosti zajedno, ceneći izveštaj nadležnog Centra za socijalni rad, poverio dete na samostalno vršenje roditeljskog prava majci, nalazeći da je takva odluka u najboljem interesu mlt. deteta. Ovakav zaključak prvostepenog suda je motivisan razvojnim potrebama deteta, uzrastom, te činjenicom da dete od prekida zajedničkog života stranaka, živi s majkom. Činjenično je utvrđeno da su oba roditelja podobna da vrše roditeljsko pravo, a razlozi na koje se poziva prvostepeni sud kod odluke da se dete poveri majci, i po stanovištu ovog suda u skladu su s odredbom čl. 77 i čl. 6, Porodičnog zakona, odnosno u najboljem interesu deteta. Okolnosti na koje ukazuje tužilac u žalbi, a koje se odnose na imovinske prilike stranaka i njihove međusobne konfliktne odnose, nisu od uticaja na drukčiji zaključak od onog koji je izveo prvostepeni sud. Navedene okolnosti je nadležni CSR imao u vidu prilikom izrade izveštaja, koji je prvostepeni sud pravilno cenio. Suprotno žalbenim navodima, u toku postupka nije utvrđena roditeljska nepodobnost tužene, kao majke, a zaključak veštaka o tome da tužilac ostavlja utisak veće roditeljske kompetencije, nije od značaja, kod okolnosti da isti veštak nije isključio roditeljske kompentencije majke, a da je CSR ostao kod svojih navoda i datog predloga.

Ispitujući deo odluke o visini doprinosa za dečje izdržavanje, ovaj sud je, imajući u vidu odredbe Porodičnog zakona, kojima se reguliše obaveza roditelja da izdržava maloletno dete, prema kriterijumima koje je sud dužan da ceni, a koji se odnose na mogućnosti i potrebe poverioca, kao i dužnika izdržavanja (čl. 160 PZ), našao da je pravilno odmerena obaveza tuženog na ime doprinosa za izdržavanje mlt. deteta. Ovo iz razloga što je mlt. dete stranaka korisnik dečjeg dodatka, a njene potrebe, koje ovaj sud ceni u iznosu oko 13.000,00 dinara, u odnosu sa visinom doprinosa izdržavanja na koji je obavezan tužilac, ukazuju na zaključak o minimalnoj obavezi tužene. Potrebe deteta su cenjene u skladu s uzrastom, ali i životnim standardom tužioca, koji proizlazi iz prihoda koje ostvaruje lično, kao i domaćinstvo čiji je član. Tužilac je pravilno obavezan da doprinosi izdržavanju mlt. ćerke u mesečnom iznosu od 8.000,00 dinara, a u preostalom iznosu, umanjenom za dečji dodatak, potrebe mlt. deteta će podmirivati majka, sopstvenim prihodima, kao i svakodnevnom brigom o detetu.

Članom 61 st. 1 Porodičnog zakona je propisano da dete ima pravo da održava lične odnose s roditeljem s kojim ne živi. Prema stanovištu ovog suda, određeni način održavanja ličnih odnosa, odgovara najboljem interesu deteta, koji pored ostalog podrazumeva da dete kontinuirano boravi kod drugog roditelja, osim u delu koji se odnosi na obavezu majke da dete vraća sa adrese oca. Prvostepeni sud je u skladu sa obavezom koju propisuje Porodični zakon, pre donošenja odluke o zaštiti prava deteta zatražio nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva.Navedena dužnost suda ne podrazumeva obavezu da dato mišljenje prihvati. Pravilno se prvostepeni sud vodio standardom najboljeg interesa deteta, odlučujući o vremenskom periodu u kom će detetu biti omogućeno održavanje ličnog odnosa sa ocem, a takvom odlukom se bitno ne odstupa od predloga CSR. Za razliku od navedenog, obaveza majke da dete vraća sa adrese oca nije u interesu deteta. S obzirom na prostornu udaljenost mesta prebivališta mlt. deteta i tužene i prebivališta tužioca, te kod okolnosti da tužilac poseduje automobil, a tužena ne, proizlazi da je u cilju efikasnog održavanja ličnih odnosa deteta sa ocem, prikladnije da otac bude taj koji će dete i odvoditi i vraćati sa jedne na drugu adresu.

Iz rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 570/2015 od 30. septembra 2016. god.